Omar Khayam rođen je 1048. godine u perzijskom gradu Nišapur. Otac mu je izrađivao šatore, i u to vrijeme je zarađivao dovoljno dobro da bi Omara poslao u Medresu. Bio je jako dobar đak, te mu je imam Muwafaq, omogućio da nastavi školovanje na privatnom univerzitetu gdje je bio podučen literaturi, zemljopisu, arapskom jeziku, medicini, matematici, astronomiji i filozofiji.

Nakon uspješnog studija, započeo je službu kod Gazi Abu Tahera u Samarkandu. U svoje slobodno vrijeme posvetio se je svojoj opsesiji, matematici. Napisao je djelo o algebri koje je i stoljećima kasnije bilo revolucionarno. U njemu je opisao i predstavio mnogo vrsta binomnih i trinomnih jednadžbi.

Nakon toga je pozvan na dvor vladara Buhare, Šam ul Mulk-a. Tu je napokon mogao da se posveti i svojoj drugoj opsesiji, filozofiji. Ovako opisan, život Omara zvuči kao bajka iz hiljadu i jedne noći. No, život je tada bio posve drugo negoli divan. Bilo je to vrijeme kada je religiozni ekstremizam određivao način života. Prirodoslovci i filozofi su važili kao posebno sumnjive osobe, i bili su pod prismotrom od strane religioznih "čuvara". Pogotovo onda, kada bi se, kao i Omer, proglasili i izjasnili pristalicama filozofa Ibn Sine.

Ibn Sina je smatrao da u prirodi postoji jasan, logičan red. Iako je sebe predstavljao kao vjernika u Božije postojanje, on je sumnjao u islamsko pripovjedanje o uskrsnuću na dan propasti svijeta (Kijameta). Takođe i Omar je sumnjao u pripovjedanja svoje religije - u tajnosti. Za javnu sumnju ljudi su tada bivali ubijani: vješanjem, sjekom udova ili kamenovanjem.

Stoga nije ni čudno što je Omar objavljivao samo čedna i vjerski neupitna djela na filozofske teme. Ta djela su po formi i sadržaju bila identična šolastičkom pisanju hrišćanskih teologa. Kao primjer navedimo njegovo djelo "O egzistenciji". U njemu jedan činovnik iz grada Fars-a postavlja naučniku slijedeće pitanje "Zašto je Bog stvorio čovjeka, kada mu po prirodi nije potrebno divljenje, klanjanje niti obožavanje od strane istog?". To djelo počinje sa diskusijom koja dovodi do pitanja, nakon kojeg se pri nastavku diskusije i davanju odgovora poima neoplatonizam i pojašnjava sufizam. Na kraju tog djela, pisac izjavljuje da je Bog uzrok i početak svemu. Takvo bezopasno filozofiranje je "imamu Omaru" donio pridjev mudrog čvojeka.

No, ono što mnogi njegovi savremenici nisu znali je da je Omar tajno pisao četvororedne rimalice, "Rubaiyat", u kojima je isticao svoja stvarna mišljenja. "Kada si stvorio život, stvorio si smrt. / Zašto vlastito djelo osuđujes i kažnjavaš. / Ako je tvoje djelo loše i griješno, kaži, tko snosi odgovornost? / Ako je pak dobro, zašto ga osuđivati i kažnjavati?" Takve rimove nije pisao obazriv i oprezan čovjek, već filozof koji sumnja u smisao života.

Tokom godina Omar je napisao stotine tih četvorednih rimalica. Oni su djelo skeptičara koji sadašnjost kao najveće blago ističe. Samo u sadašnjem egzistira ljubav i istina, tako bi tvrdio filozof. Ostalo - pod tim je podrazumijevao i religije - je čista špekulacija. "Hajde prijatelju, ne brinimo o sutra. / Njegujmo i čuvajmo ono što je danas. / Ako pak sutra napustimo ovo mjesto, / pridružit ćemo se svima što su prije nas sadašnjicu imali."

Takav Omar je većini bio nepoznat. Slavljen i poštivan bio je stoljećima kao matematičar - s pravom. 1074. godine je dobio nalog od sultana Malekšaha da izradi novi kalendar. To je i učinio. Kalendar je po svojoj tačnosti izračuna bio mnogo precizniji i od gregorijanskog kalendara. Kada je sultan umro (1095. god.), Omar se povuka s dvora. Putovao je, podučavao, pisao knjige i nastavljao je pisati svoje četvororedne rimove. Umro je oko 1130. godine (tačan datum nije poznat).