Već 1339. godine izvozilo se zlato iz Bosne. Olovo se otpremalo u Mletke i na Siciliju; zacijelo na krovovima mnogih najljepših srednjovjekovnih i renesansnih crkava u Italiji ima i bosanskog olova. Na nekim mjestima kopao se i bakar, ali je najvažniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je (čije je latinsko ime glasilo "Argentaria") postala najveći rudarski i trgovački grad u cijeloj toj regiji zapadno od Srbije. Kad se prvi put spominje u ljetopisima 1376. godine, Srebrenica je bila već važno trgovačko središte s uglednom dubrovačkom kolonijom.

Dubrovčani su imali poseban monopol na trgovanje srebrom u Bosni, a i sav prekomorski izvoz kovina išao je preko Dubrovnika. Za uzvrat su Dubrovčani uvozili u Bosnu gotove prerađevine kao što je bio kvalitetni tekstil, a kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile više od jedne petine ukupne produkcije srebra u Europi, bilo je mnogo bogatih Bosanaca koji su mogli sebi priuštiti takve tkanine.³²

Dubrovačke kolonije nisu samo dominirale (sa Sasima) u spomenutim rudarskim mjestima nego i u takvim važnim trgovačkim središtima kao što je bila Foča. Dubrovačka je kolonija postojala i u Visokom, političkoj prijestolnici banovine Bosne za većeg dijela srednjega vijeka. Ti važni gradovi, sa svojim katoličkim zajednicama Šaša, Dubrovčana i drugih Dalmatinaca, prirodno su privlačili franjevce kad su počeli osnivati samostane u Bosni: tako su ti gradovi zadobili izrazito katolički značaj.

Među ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovačkim putovima u Bosni isticali su se još Jajce, Travnik, Goražde i Livno. Uz ta glavna središta bilo je i mnogo manjih utvrđenih mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni).³³ Medu njima je bila i Vrhbosna, koja se potkraj srednjeg vijeka sa stojala isključivo od tvrđave i sela, a koju su Turci ubrzo poslije 1448. godine razvili u grad Sarajevo.

Na selu su većinu pučanstva sačinjavali kmetovi, koji su obavljali vojne i ratarske poslove za svoje gospodare i plaćali desetinu (bar teoretski) kralju.34 Bilo je tu vazda i robova, uglavnom ratnih zarobljenika, od kojih su se neki kupovali ili prodavali na velikoj tržnici robija u Dubrovniku; ondje su se prodavali i mnogi Bosanci kao robovi koji su se zatim izvozili u Mletke, Firencu, Genovu, na Siciliju, u južnu Francusku i Kataloniju.35

U višim bosanskim planinama bilo je čobana od kojih su neki bili Vlasi (vidi 6. poglavlje). čobane je bilo teže uključiti u feudalni poredak. U bosanskom je društvu postojala bitna razlika između puka i plemstva, ali je bilo i razlika između viših i nižih plemića, iako tamošnji plemići nisu bili propisno svrstani u zapadnoeuropski poredak nasljednog ranga. Stvarna je moć, naravno, ovisila o količini zemlje, ali je rang više ovisio o službi: oni koji su obavljali najvažnije državne službe zvali su se velmože, a niži dužnosnici nosili su titulu kneza.

³² O svim prethodnim pojedinostima vidi Jireček, Die Handelsstrassen, str. 41-49; Fine, Late Medieval Balkans, str. 282-284.
³³ Benac i čović, Kulturna ixtiirija Bosne, str. 411.