Kotromanić je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku sreću što je Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Dušana Silnog, bila zaokupljena planovima da proširi vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grčku. Kotromanić je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334.) i s Mlecima (1335.) i dobro surađivao s ugarskim kraljem šaljući mu bosanske postrojbe u pomoć u njegovim pohodima protiv neposlušnih plemića u Hrvatskoj. Ali dok je god Kotromanić prihvaćao i podupirao opstojnost šizmatičke Crkve bosanske (što je bila činjenica, premda je sam vjerojatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri.

Godine 1340., da bi popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se već bili udomaćili na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodlučno pokušavali prodrijeti u Bosnu.¹⁴ čini se daje i negdje prije 1347. godine sam Kotromanić prešao na katoličku vjeru: u travnju te godine osobno je pisao papi i zamolio ga da uputi u Bosnu veći broj školovanih svećenika koji će biti "vični u poučavanju vjere i koji će znati narodni govor".¹⁵ Svi potonji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit će također katolici.¹⁶

Franjevci su uskoro osnovali "Bosansku vikanju", administrativnu jedinicu koja je poslije obuhvatila mnogo veće područje jugoistočne Europe i protegnula se sve do Rumunjske. (To je proizvelo dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevačkim spisima moglo odnositi, tako reći, na bezbroj grijeha.) Godine 1385. Vikanja je obuhvaćala 35 franjevačkih samostana, iako ih je u samoj Bosni bilo svega četiri: u Visokom, Lašvi, Sutjesci i Olovu. Do godine 1463. podići će se još 12 samostana u granicama bosanske države.

Međutim, nijedan samostan nije smio imati više od 12 fratara, a prosječno su u svakom samostanu zapravo bila svega četvorica. A kako su prva tri od četiri spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u središnjem dijelu Bosne, franjevačka težnja da ponovo zadobiju duše za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u većem dijelu zemlje u toj prvoj fazi njihova pohoda.¹⁷ Crkvi bosanskoj, kao što ćemo vidjeti, također je nedostajalo pravog teritorijalnog ustrojstva, pa je po svoj prilici veći dio pučanstva na selu prakticirao tek najnižu formu pučkog kršćanstva, uglavnom bez svećenika.

¹⁴ D. Mandić, Franjevačka Bosna, str. 17, 39.
¹⁵ Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 28.
¹⁶ Fine, Late Medieval Balkans, str. 281. n Ibid., str. 281-282.
¹⁷ Ibid. str.281-282