Kad je Stjepan Kotromanić pokopan u franjevačkom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku državu nezavisnu, bogatu i moćnu. Ipak, njena je stabilnost još ovisila o suradnji plemićkih porodica koje su imale svoja snažna uporišta u različitim dijelovima zemlje. Sinovcu koji je naslijedio Kotromani-ća, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da održi na okupu sve te centrifugalne sile. Istodobno je ugarski kralj jedva čekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija.

U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je čak prisiljen potražiti utočište na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemića ustoličila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali već 1367. godine - očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio daje izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on neće imati nikakve koristi - Tvrtko je opet u Bosni na vlasti."¹⁸

Otada mu ugarski kralj ne zadaje više mnogo briga jer je zaokupljen događajima na sjevernim granicama Ugarske. Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug. Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana Dušana 1355. godine. Jedan od srpskih plemića koji su nastojali prigrabiti što više teritorija od ostataka carevine bijaše Lazar Hrebljanović, koji je vodio zamršenu borbu za vlast s ostalim plemićima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori).

Tvrtko je pružio Lazaru potrebnu pomoć, pa je bio nagrađen pri kasnijoj razdiobi plijena širokim pojasom teritorija južno i jugoistočno od Bosne: dijelovima Huma, Zete i južne Dalmacije (uključujući i dio morske obale između Dubrovnika i Boke Kotorske) i onim što je poslije postalo Novopazarski sandžak. U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileševa u kojem su se čuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvažnijih svetaca u povijesti Srpske pravoslavne crkve.

Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako što se u Mileševi okrunio za kralja - ne samo Bosne nego i "Srbljima".* Međutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak prilično pompozne dinastičke samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu što ga je ustrojio u svojoj kraljevskoj tvrdi na Bobovcu. Tvrtko je doista bio potomak utemeljitelja srpske dinastije Nemanjića, ali nikad nije ozbiljno pokušao zavladati Srbijom.

* Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Mileševi. Međutim, nedavna su istraživanja pokazala da se on nije okrunio u Mileševi, nego u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u središnjoj Bosni. Vidi Andelić, Bohovac i Kraljeva Sutjeska, i Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak l.

¹⁸ Ibid., str. 368-370.