Teško je zamisliti svijet bez električne energije. Pri tome ne mislimo samo na energiju koja pokreće televizore, kompjutere, daje nam svjetlo i slično, već na energiju kao jednu od temeljnih sila u svemiru koja drži svu materiju na okupu. Pa ipak, sve do kraja 18. stoljeća naučnici nisu znali gotovo ništa o o elektricitetu. Stari Grci su znali da krpom protrljani jantar (određena vrsta smole) privlači pahulje. Riječ elektricitet dolazi od riječi elektron, grčke riječi za jantar. No, oni su kao i generacije poslije njih to otkriće smatrali nevažnom zanimljivošću.

Tek u 18. stoljeću su naučnici poput francuskog kemičara Charles Dufay-a (1698 - 1739) i engleskog fizičara Stephen Gray-a (1666 - 1736) počeli ozbiljnije istraživati elektricitet. Ubrzo su utvrdili ne samo da različite tvari mogu prenositi (prevoditi) istu silu koja privlači pahulje ili paperje kao i jantar, već i da trljanjem dviju sličnih tvari jedne od drugu dolazi do njihova međusobnog odbijanja, a ne privlačenja. Takvo privlačenje i odbijanje s vremenom se počelo nazivati pozitivnim i negativnim električnim naponom.

Otkriće povezanosti između elektriciteta i magnetizma dovelo je do razvoja dinama. Dinamo je mogao stvarati elektricitet okretanjem magneta između električnih zavojnica. Belgijanac Zènobe Gramme napravio je prvi upotrebljivi generator. A, samo pet godina kasnije električne centrale su električnom energijom već opskrbljivali i London i New York.

Do sredine 18. stoljeća neki su strojevi već mogli proizvesti prilično velike napone kad bi se staklom trljao sumpor. Napon se čak mogao pohraniti u posebnoj staklenoj posudi zvanoj leydenska boca, a potom iznenada pustiti van putem metalnog lanca kako bi se stvorila iskra.

Vidjevši te iskre, američki državnik i izumitelj Benjamin Franklin (1706. - 1790.) zapitao se jesu li one isto što i munja. Metalni lanac sličan onom s leydenske boce pričvrstio je na zmaja kojeg je podigao u zrak tijekom jedne oluje s grmljavinom. Munja je na lancu izazvala iskru, ali mnogo veču nego što je Franklin očekivao. Imao je sreću, i preživio je. Pokazivanje električnih efekata je postala moda.

Kad je talijanski anatom Luigi Galvani (1737. - 1798.) ustanovio da se kraci mrtve žabe obješeni o žicu trzaju tijekom oluje s grmljavinom, ljudi su se počeli pitati jesu li otkrili samu životnu silu, životinjski elektricitet. Alessandro Volta (1745. - 1827.) je shvatio da nije životna sila ta zbog koje se žablji kraci trzaju, već da je jednostavno riječ o kemikaliji u metalnoj žici. Uskoro su naučnici utvrdili da se električni napon može natjerati da prijeđe kružnom stazom s jednog kraja baterije na drugi.

Pravu prekretnicu je, međutim, je označilo otkriće veze između elektriciteta i magnetizma. Godine 1819. danski je fizičar Hans Øersted iznio teoriju prema kojoj električna struja ima magnetski učinak kojim okreće iglu na kompasu. Nešto više od desetljeća kasnije Joseph Henry (1797. - 1878.) u Americi i Michael Faraday (1792. - 1867.) u Britaniji su dokazali da je tačno upravo suprotno i da je zapravo magnet taj koji ima električni učinak. Naime, kada se magnet primakne električnom krugu, on izaziva jačanje elektriciteta u tom krugu. Upotrebom ovog načela, koje se naziva elektromagnetskom indukcijom, mogli su se sagraditi golemi strojevi za proizvodnju velikih količina elektriciteta. Tako su otvorena vrata razvoju svih modernih primjena struje, od električne rasvjete do interneta.

Napredak električne energije 

Faradey-ovo otkriće načina na koji se moglo proizvoditi električnu energiju možda je naše živote promijenilo više negoli i jedno drugo naučno otkriće. Hiljadama godina ljudi su noću mogli vidjeti jedino uz svijetlost svijeća, veze su održavali prenoseći poruke pješice ili jašući na konjima, a muziku su slušali jedino kad bi neko uz njih svirao na nekom instrumentu. Pronalazak elektriciteta promijenio je sve to. Danas šaljemo poruke putem eMail-a, a muziku snimamo i preslušavamo kada želimo... u wave ili mp3 formatu.

Prvi gramofon, Edisonov fonograf iz 1877. godine, bio je mehanički uređaj. Pojavom električnog snimanja zvuka dvadesetih godina 19. stoljeća, ukljućujući i zvuk na TV i filmu, zvukovi i muzika su postali pristupačni svima. Alexander Bell (1847. - 1922.) je bio Amerikanac škotskog porijekla koji je izumio telefon i bio je jedan od pionira snimanja zvuka.