Astronomija potječe iz najranijih dana čovječanstva kada su prvi ljudi dizali pogled prema nebu pokušavajući dokučiti koje bi noći mogli krenuti u lov pod punim mjesecom. Kasnije im je astronomija pomagala da znaju kada će početi i završiti koje godišnje doba. Mnogi drevni spomenici su čvrsto povezani sa astronomijom.

Samostojeći kameni blokovi u Engleskoj, u Stonehengeu primjerice, razmješteni su u skladu sa izlaskom sunca na dan suncostaja (solsticija), najdužeg i najkraćeg dana u godini. Otvori na velikim egipatskim piramidama usmjerena su prema skupinama zvijezda po imenu Orion.

Kako bi sebi olakšali snalaženje na noćnom nebu, astronomi su u starom Babilonu i Egiptu tražili određene skupine zvijezda, tj. zviježđa. Svakoj zvjezdanoj skupini dali su ime po nekom mitološkom liku. Na zvijezdanim kartama često možemo vidjeti te likove iscrtane preko zvijezda.

Zapravo ne postoji nikakva stvarna veza između zvijezda u nekom zviježđu - one jednostavno izgledaju kao da stoje zajedno. No, takav sustav je učinkovit da ga i danas astronomi koriste, mada su dodali nekoliko novih zviježđa. Svaka stara civilizacija je zviježđa nazivala na svoj način, a imena koja donas koristimo stižu nam iz grčkih mitova. Spomenimo kao primjer Cygnus (Labud) i Urse Major (Veliki medvjed odnosno Velika kola).

Vratimo se opet počecima astronomije i spomenimo starogrčkog astronoma Hiparh s Rodosa (170 - 127 god. p.n.e.) koji je bio vješt promatrač i čija se većina radova temeljila na starobabilonskim zapisima. 134. godine p.n.e. on je ugledao novu zvijezdu i tada je započeo izrađivati katalog sa 850 zvijezda čiji su položaji bili poznati u njegovo doba. Taj katalog, kojeg je kasnije prilagodio Ptolomej, upotrebljavao se sve do 16. stoljeća.

Hiparh je uspoređivao zvijezde dodjeljujući svakoj od njih veličinu od 1 do 6, ovisno o jačini njihovog sjaja (magnituda). Najsjajnija zvijezda je Sirius (zvijezda Velikog psa) koju je nazvao zvijezdom prve veličine. I dandanas je astronomima pojam zvjezdane veličine iznimno važan, iako je ljestvica proširena. 

Hiparh je stvari na nebu mjerio vrlo precizno uzimajući u obzir da je nebo promatrao golim okom. Proveo je neka nevjerovatno precizna mjerenja kretanja na nebu. Kao primjer spomenimo da je izračunao trajanje godine sa odstupanjem od samo 7 minuta. Izračunao je i da se relativni položaji zvijezda polako pomiču u krug te je izračunao da im  treba 26 000 godina da se vrate ponovo na isto mjesto.

Na žalost, skoro nijedan od Hiparhovih izvornih radova nije sačuvan. O Hiparhovu djelu znamo jer se njime bavio astronom Ptolomej (90. - 170. godine) koji je u drugom stoljeću napisao 4 knjige u kojima je sabrao grčke astronomske spoznaje, uključujući i Almagest (na arapskome "najveći"). Te su knjige predstavljale temelj zapadnjače i arapske astronomije sve do 16. stoljeća.

Prvi astronomi, kao što je bio Ptolomej, znali su da je svijet okrugao, ali su vjerovali da je Zemlja središte svemira i da se sve okreće oko nje. Znali su za postojanje samo 5 planeta: Merkura, Venere, Marsa, Jupitera i Saturna. Riječ planete dolazi iz grčkoga i znači "putnici".