Jedan od takvih predmeta je tzv. bagdadska baterija. 1936 godine, u Khujut Rabu`a je austrijski istrazivac Dr. Wilhelm König iskopao jednu čudnu glinenu, preko 2000 godina staru, posudu. Unutar te posude se nalazio bakreni cilindar, koji je omotavao željeznu polugu. Omot je tako postavljen, da je bilo moguće popuniti ga sa nekom tečnošću. U sredini te tečnosti, od bakra električno izolirana, nalazila bi se spomenuta željezna poluga. Čemu je služila ta neobična sprava?

Naučnici nisu mogli naći odgovor, i tada je Dr. König postavio svoju smjelu tezu: Ta glinena posuda mogla je da bude baterija. Prema toj tezi, električna struja nije otkrivena 1798 godine od Luigi Galvani-a, već skoro 2000 godina ranije.

I zaista, mnoge istraživačke grupe (među njima i naučna grupa iz Roemer- und Pelizaeus-Muzeja u Hildesheim-u) uspjele su dokazati da je ta glinena posuda mogla proizvoditi električnu struju. Naučnici su sami takvu identičnu posudu napravili, te je ispunili sa sokom od grožđa: između bakrenog cilindra i željezne poluge je bio napon od 0,5 Volt-a - ne mnogo, ali ipak! Sa malim naporom Partareni su znači mogli da proizvode struju. Ali, za šta? Sijalice, telefoni, motori ili fliperi tada nisu postojali.

Ili jesu? "Vec je starom Egiptu postojalo električno osvjetljenje" , tvrde Peter Krass i Reinhard These, autori knjige o sijalici iz Egipta. Glavna osnova njihove argumentacije je reljef iz Dendere. Na tom reljefu, nastao oko 50 p.n.e., vidljiv je egipatski sveštenik koji drži u rukama ogromni predmet u obliku balona. U unutrašnjosti tog balona vidljiva je zmija koja se kreće prema nebu. Za Krassa i Habeck-a indicija je jasna: Taj reljef je tehnički nacrt, balon je sijalica, a zmija je bakrena spirala u sijalici. Sa takvim električnim osvjetljenjem, Egipćani su osvjetljavali tamne hodnike piramida. S time bi bilo objašnjeno zašto hodnici u piramidama nisu začadjeni po zidovima i plafonima.

Interesantna pretpostavka - ali ne i dokaziva. Bagdadska baterija proizvodi struju, ali jako malo. Da bi sijalicu od samo 1 Watt (jako slabu sijalicu) upotrijebili, potrebno bi bilo 40 bagdadskih baterija spojiti - sabrana težina: 80 kg. "Za osvjetljenje svih hodnika jedne piramide, potrebno bi bilo 116 miliona baterija!, sa ukupnom težinom od 233 600 tona!", objasnjava fizičar i matematičar Frank Dörneburg. Te dodaje: "Zašto ni jedan primjerak baterije nije pronađen? Ni jedan!" Pored toga: Ni danas ne postoje tolike sijalice kao navodno predstavljene na spomenutom reljefu. Iz dobrog razloga: One bi bile bi opasne po život. Snaga implozije jednog staklenog predmeta koji nema vazduh u sebi, raste sa velicinom tog predmeta - a veličina "sijalice" iz Dandere bi imala pritisak vazduha od 63 tone.

Egiptolozi imaju drugačije objašnjenje za "sijalicu" iz Egipta: Egipatski reljefi uvijek imaju simbolično značenje: Stvarnost nikad nije predstavljena. Stilizacija ponekad ide tako daleko da je moguće iz malih isječaka rekonstruirati kompletna djela.

U reljefu oni prepoznavaju čamac boga sunca, Ra, koji završava u cvijetu lotosa. (Drugi to shvataju kao "kablove" u "dršci" sijalice). U mitologiji Egipćana, sunce naveče umire, da bi se ujutro ponovo rodilo. Stoga je zmija kao simbol ponovnog rađanja (i ona poslije mjenjaja svoje kože se "ponovo rađa"). Na "šalteru" ispod "sijalice" bog Heh pruža svoje ruke prema nebu i usmjerava Sunce prema nebu. Kontroverzni dio reljefa predstavlja "navoje sijalične drške". Ni egiptolozi tačno ne znaju kako da se odrede, odnosno tumače, ti "navoji". Mogao bi značiti "horizont", i tada bi reljef predstavljao boga sunca, što u jutro Nove Godine, putuje ka nebu.

Jedno je sigurno: Radnici koji su klesali taj reljef, svoj posao nisu radili pri električnom osvjetljenju, već pri sjaju baklji. Iz doline kraljeva pronađeni su detaljni zapisi o upotrebi baklji; kome su dodijeljene, koliko komada i koliko ih je vraćeno. A, plafoni i zidovi hodnika što nisu začađeni? Izmisljeni su! U stvarnosti su ti zidovi i plafoni toliko začadjeni, da je potrebno bilo određene hodnike rastaurirati.

Ako baterija iz Bagdada nije služila za osvjetljenje - čemu je onda služila? Jedino logično i uvjerljivo objašnjenje: za pozlaćivanje figura. Za galvanizaciju dovoljno je imati malu jačinu i napon struje.

Ipak, mnogo pitanja ostaje: Da li su baterije zaista bile upotrebljavane za pozlaćivanje? Da li su Partareni uopšte poznavali proizvodnju zlatnog praha potrebnog za galvanizaciju? I zašto arheolozi pronalaze i slične "baterije" u kojima, umjesto željeznih poluga, se nalaze bakrene poluge u bakrenoj spirali? Sa dva ista metala nije moguće proizvesti struju. Da li je te posude onda slučajno moguće upotrijebiti za galvanizaciju, dok zapravo služe ya nešto drugo?

Naše pretke ne bi smjeli potcjenjivati. Šta su stvarno mogli i sta su pojedinci mogli, poslije par stoljeća teško je znati. Vjerovatno su postojali genijalci i genijalni izumi o kojima su nestali svi tragovi i za koje nikad saznati nećemo. Ako naučnici danas pronađu takvu stvar, onda se nađu pred novom zagonetkom.